Kako sam otkrio sklonost ka amputirkama?
Da, istina je, meni su najprivlačnije žene koje nemaju nogu. Da li je to greh? Ima li tu nečega lošeg? Nečega ružnog? Ima li u mojoj sklonosti ka amputirkama nečega što bilo kome čini zlo?
Ja se ne radujem patnjama amputirki, ne čini mi nikakvo zadovoljstvo pomisao na bol i nesreću koju im je pričinila amputacija. Jednostavno, meni žene kojima je amputirana noga ili ruka deluju snažno, ponosno, dostojanstveno i hrabro. Rečju, atraktivno. No, da krenem od početka...
Rođen sam šezdesetih godina u Beogradu. Od najranijih dana amputirci su u meni izazivali fascinaciju koju ne mogu da objasnim. Sasvim je sigurno da u toj fascinaciji nije bilo ničeg seksualnog u uobičajenom smislu te reči, jer govorim o vremenu kada sam imao 4-5 godina, možda i manje.
U početku mi je bilo sasvim svejedno da li na ulici srećem muškarce ili žene sa amputacijom – podjednako su me fascinirali. Postepeno mi je postajao mnogo veći doživljaj kad negde vidim ženu bez noge, pretpostavljam zato što su se one mnogo ređe sretale. Ali, u tome i dalje nije bilo nikakvih eksplicitno seksualnih motiva, niti sam ja tada uopšte nešto znao o seksu.
Sa dolaskom puberteta se, naravno, kod mene pojavilo i interesovanje za devojke koje je bilo seksualne prirode. Tada su se moja davnašnja fascinacija amputircima i uzbuđenje koje izaziva suprotni pol, kako se pokazalo, spojili u jedno.
Isprva verovatno nisam ni bio svestan toga, nigde u mom okruženju nije bilo ni jedne ženske osobe bez noge ili ruke. Dešavalo se da, tu i tamo, sretnem na ulici neku stariju ženu bez noge, ali osim svoje uobičajene zainteresovanosti za amputirce i dalje u činjenici da te žene nemaju nogu nisam nalazio ništa seksualno privlačno.
Pa ipak, postepeno sam počeo da shvatam da me maštanje o devojkama bez noge uzbuđuje. Verovatno sam u to vreme još uvek sebe zavaravao da se radi samo o igri, da u tom uzbuđenju nema ničeg realnog.
Tada sam, najzad, na jednoj tramvajskoj stanici sreo pravu devojku bez noge! Bila je to devojka retko lepih plavih očiju i da nije bilo izvesnog viška kilograma moglo bi se reći da je bila veoma lepa. Imala je samo desnu nogu i hodala sa štakama. Na sebi je nosila tanku letnju haljinu i kad je sela videlo se da su joj levu nogu odsekli do polovine butine. Pun i lepo zaobljen patrljak njene amputirane noge jasno se ocrtavao ispod haljine. Taj prizor je u meni izazvao jako seksualno uzbuđenje.
Ali ni tada, koliko god me je taj prizor uzbudio, nisam tu devojku sveo samo na njen patrljak noge (što se nama "ljubiteljima amputirki" često – sasvim neopravdano – pripisuje). Pretpostavljam da sam netremice buljio u nju, ali ne samo da sam zapazio njene zaista prelepe oči, nego sam zapamtio i svaki detalj njenog lica, njenih ruku, prstiju na nozi, njene gestove, glas...
Tada sam sebi morao otvoreno da priznam ono što sam verovatno već odavno znao, ali sam od toga uporno pokušavao da pobegnem – meni se sviđaju jednonoge devojke!
Kako su godine prolazile ta matrica se ponavljala. Starije ili veoma ružne amputirke su me ostavljale sasvim ravnodušnim u seksualnom smislu. Ali, kad bi se desilo da negde sretnem neku mladu i zgodnu devojku bez noge – to je delovalo tako kao da je neko propustio struju kroz mene.
Što sam bivao stariji, seksualna uzbuđenja pri susretu sa devojkama bez noge su postajala sve slabija, ali istovremeno je u meni sve više jačala želja da uđem u ozbiljnu vezu sa nekom amputirkom, pa i da zasnujem bračnu zajednicu.
Takođe se moje interesovanje, koje je dugo bilo usmereno isključivo na devojke bez jedne noge, donekle proširilo i na devojke sa visokom amputacijom jedne ruke. Ne sećam se da me je ikada seksualno uzbudio susret sa nekom devojkom bez ruke, ali mi je prizor devojke bez ruke do ramena počeo delovati kao nešto izuzetno elegantno, otmeno, puno šarma.
Možda je na ovo "proširenje interesovanja" uticala slučajnost da sam tokom nekoliko godina sreo tri zaista retko lepe devojke bez jedne ruke do ramena. Jedna od njih je, bez najmanje sumnje, bila jedna od najlepših devojaka koje sam ikad video. Ta devojka ne samo da je bila prelepa, nego je delovala izuzetno snažno, ponosno, puno samopouzdanja... Figurativno rečeno – da je neko pred nju stavio zid – čini mi se da bi jednostavno prošla kroz njega!
I eto prilike da se demantuje još jedna predrasuda koja se često vezuje za nas "ljubitelje amputirki"... Tvrdi se da nas privlače telesno hendikepirane žene jer nas privlači njihova slabost i nemoć. Ništa pogrešnije od toga! Bar kada je o meni reč. Uvek su me privlačile snažne, samopouzdane osobe, žene sa karakterom, žene koje imaju Ličnost (sa velikim L). Ne samo da me ne privlači nemoć amputiranih žena, nego baš naprotiv, privlači me njihova snaga i hrabrost da prevaziđu svoj hendikep.
Sve u svemu, da ne dužim više, dovoljno je godina iza mene da mogu sa najvećom sigurnošću da kažem da je sklonost ka ženama-amputirkama nešto što je najdublji deo moje ličnosti, nešto što nosim od najranijeg detinjstva – nešto najverovatnije urođeno – i nešto što se ne može promeniti. Mogao bih da živim i sa "normalnom" ženom, ali čini mi se da bi se uvek u takvoj zajednici osećao donekle osujećenim, čak da u izvesnom smislu takva zajednica ne bi bila poštena prema mojoj partnerki.
Kada bih bio u prilici da biram između dve identične bliznakinje, od kojih samo jedna nema nogu – izabrao bih tu koja nema nogu. Ali, kada bi trebalo da biram između žene koja nije amputirka i po svemu drugom mi odgovara i neke žene koja jeste amputirka, izabrao bih – bez i najmanje sumnje – onu prvu. Možda će se, na kraju, upravo to i dogoditi.
Broj amputirki je mali, prilika da se neka od njih upozna još je manje. Šanse da se nađe ona prava amputirka, ona koja će zaista imati karakteristike koje obezbeđuju uspešan i srećan zajednički život – minimalne su. Skoro da i ne postoje. Pa ipak, ja se nadam da takva žena negde ipak postoji, još uvek se nadam da ću je upoznati.
Ko zna, možda baš ona prava upravo čita ovaj tekst?!
